Naslovnica
O centru
Aktivnosti
Djeca i mladi
Roditelji
Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom
Želite li znati više?
Fotogalerija
Arhiv
Kontakt
 

Izrada Internet stranice
1dva
 

Biti roditelj djeteta s teškoćama u razvoju

Saznanje roditelja da njihova kćerka ili sin ima teškoće u razvoju unosi nepovratne promjene u njihov život. Jedno od najčešćih pitanja koja se javljaju kada roditelji saznaju dijagnozu djeteta su „Da li sam ja kriv/a što se to dogodilo?“. Sve što se dešava jednom članu obitelji utječe izravno ili neizravno i na ostale članove. Ne možemo očekivati da ćemo npr. bolest kćerke uspjeti sakriti od sina niti bismo to trebali pokušavati. Zapravo, pojedini članovi obitelji bolje podnose teške situacije ako otvoreno popričaju , iznesu sve činjenice „na stol“ i zatim i sve osjećaje koje u vezi toga osjećaju. Jedna majka djeteta s mentalnom retardacijom rekla je da joj je najlakše bilo u onim trenucima kada bi se i njezin muž rasplakao i kada bi zajedno prolazili sve teške osjećaje koji su se nakupljali u njima.

Depresija i depresiji slična stanja javljaju se češće nego što je to poznato, međutim često je prisutna tendencija da se to sakrije od svoje okoline. Nije ništa neobično da roditelj koji je očekivao da će dobiti zdravo dijete i uživati u prvim danima roditeljstva, nakon što je saznao da dijete ima teškoća, pokazuje znakove depresivnog stanja ili prolazi kroz faze žalovanja za djetetom kojega je zamišljao tijekom devet mjeseci trudnoće. Svaka osoba drugačije proživljava stresne situacije i može se desiti da npr. otac djeteta s blagim teškoćama puno tragičnije doživljava nesposobnosti svoga djeteta, nego otac djeteta koje ima puno veće teškoće.
Roditelj djeteta s teškoćama u razvoju svugdje susreće rečenicu „Morate vježbati sa svojim djetetom“, a uz to dijete važno je i dalje pokazati brigu o svojoj ostaloj djeci, pronaći vremena za njih, za supruga ili suprugu, biti jednako marljiv na poslu kao i prije i održavati svoju kuću ili stan urednim. Često uz sve gore nabrojano roditelji su gotovo svakodnevno primorani boriti se za prava svoje djece. Čitava obitelj mora se prilagoditi novonastalnoj situaciji i svaki član mora pronaći način kako da svoje nove obaveze uklopi u svoju svakodnevnicu. S obzirom na to da prilagodba roditelja ima iznimno značenje u poticanju djeteta da razvije svoje sposobnosti do svoje gornje granice važno je da roditelji pronađu stručnjake koji će se baviti njihovim djetetom i čitavom obitelji i da imaju povjerenja u stručni tim.

Pronaći vrijeme za sebe u ovakvoj situaciji čini se kao traženje igle u plastu sijena, ali činjenica je da onaj tko ne odvoji svakodnevno vrijeme za „punjenje baterija“ jednog dana stane i više ne može dalje. Kao što nam je svakodnevno potrebna hrana, tako nam je svakodnevno potrebno barem sat vremena u kojem ćemo se posvetiti sebi i imati slobodu da se opuštamo na način koji nama odgovara. Majka ili otac koji tako radi, nije loš suprug ili loša supruga ili neodgovoran otac ili neodgovorna majka, već roditelj koji je svjestan svojih potreba i toga da kao odgovoran roditelj mora brinuti za svoje zdravlje i za svoj psihički život, kako bi se mogao brinuti za svoju obitelj i biti dobar uzor članovima svoje obitelji. Uostalom, znamo da raspoloženje nama bliskih osoba utječe na nas i ako je npr. majka neprekidno nervozna, umorna, neraspoložena i depresivna, moguće je da će i dijete također podleći takvim osjećajima i takvom načinu gledanja na život i na svakodnevne obaveze i situacije. Uloga roditelja nije da budu terapeuti svojoj djeci, nego da im prvenstveno budu roditelji, a savjeti raznih terapeuta trebali bi poslužiti roditeljima da postupke korisne za poticanje razvoja djeteta ugrade u svakodnevne situacije i svakodnevnu interakciju s djetetom. Ako svoju roditeljsku ulogu shvaćamo kao zadaću u kojoj ne smijemo postavljati nikakve zahtjeve prema svome djetetu („zato što ima teškoća“) i trebamo uvijek odgovarati na njegove želje („jer je ionako uskraćen za mnogo toga“), dijete je u velikoj opasnosti da neće uspjeti postići stupanj samostalnosti koji bi mogao te da neće uspjeti razviti socijalne vještine koje su mu potrebne za odnose s ljudima. I dijete s teškoćama treba disciplinu, zahtjeve koji su mu izazov, nove situacije i prilike u kojima se mora snalaziti, kako bi stekao vještine potrebne za kvalitetan život.

Bolja informiranost roditelja o uzrocima i oblicima teškoća u razvoju i načinima na koje mogu poticati razvoj svoga djeteta utječe na smanjenje tjeskobe i nesigurnosti koju izazivaju sve nove zadaće koje su postavljene pred njih kao roditelje djeteta s teškoćama u razvoju. Najveću zabrinutost uvijek izazivaju pitanja koja se tiču budućnosti, a ne sadašnjosti-Kako će biti kad dođe u pubertet, kako ću kada ga više neću moći podići, kako će se snaći u školi, s kime će ostati kada ja umrem...Često se desi da roditelji nikada nisu ni čuli za poremećaj koji njihovo dijete ima. Jedan od načina da se roditelji aktivno počnu osposobljavati za ulogu roditelja djeteta s teškoćama je uključivanje u individualno ili grupno savjetovanje. Uključivanjem u grupno savjetovanje ne samo da roditelji dobivaju potrebne informacije i odgovore na mnoga pitanja, već se stvara i socijalna mreža podrške i tada roditelj često dobije novu snagu i nadu da će uspijeti održati kvalitetu života svoje obitelji bez obzira na sve prepreke.

Roditelji djece s teškoćama u razvoju mogu se obratiti Obiteljskom centru Virovitičko-podravske županije u Savjetovalište za osobe s invaliditetom i /ili se uključiti u Grupu potpore roditelja djece s teškoćama u razvoju.

 
13. kolovoza 2009.
Otvoreno
814 puta