|
Ujedinjeni narodi proglasili su 1.siječnja 2000.godine danom kada obilježavamo i slavimo mir nasuprot ratu, pomirenje nasuprot nasilju, humanost nasuprot diskriminaciji. Završetak drugog tisućljeća i ulazak u treće tisućljeće trebao je dovesti do brojnih promjena, ali svijet se ne može promijeniti ako se promjena ne desi prvo u nama i u našim obiteljima.
Obitelj nas uči živjeti
Da bismo jednog dana bili spremni za svijet i sve što nam život donosi, stavljeni smo u jedan mali svijet gdje imamo priliku vježbati sve životne vještine i pripremiti se za sve izazovno što nas čeka kada budemo „veliki“ i sami. Taj mali svijet koji nam je darovan je obitelj. Nismo mogli birati u kakvoj obitelji ćemo se roditi, tko će nam biti braća i sestre, ali zato imamo priliku iz dana u dan upoznavati članove svoje obitelji i ostvarivati bliske odnose s njima.
Jako je ugodno slaviti lijepe događaje unutar obitelji-rođenje djeteta, rođendan, godišnjicu braka...No, obitelj se kad-tad mora suočiti i sa većim ili manjim tragedijama- to može biti nesretna tinejdžerica koju je ostavio dečko, ali i ozbiljna i teška bolest jednog člana. Takvi nesretni događaji zahtjevaju reorganizaciju unutar obitelji. Ako se radi o bolesti ili invaliditetu jednog ili više članova, ta obitelj morat će napraviti potpunu reorganizaciju i pripremiti se za dugotrajno funkcioniranje pod novim okolnostima.
Obitelj nas uči rješavanju problema. Koliko se uspješno snalazimo u rješavanju manjih problema, npr. lošom ocjenom našeg najmlađeg djeteta, odrazit će se i na rješavanje puno većih i ozbiljnijih stvari. Naravno, čim je problem veći, emocije su veće i neminovno dolazi do nervoze, teških riječi, međusobnog optuživanja. Sve to može se preduhitriti zajedničkom odlukom da će se problem rješavati korak po korak, a da su gore navedena ponašanja zabranjena. Članovi obitelji mogu jedni druge podsjećati na obećanje da se neće npr. širiti nervoza te na taj način jedni drugima biti potpora.
Učiti kako rješavati krizne situacije može itekako koristiti djeci koja gledaju svoje roditelje i zapravo ih oponašaju te koriste iste ili slične strategije kada se nađu pred nekim problemom- trogodišnjaku to može biti problem dijeljenja igračaka sa vršnjacima iz vrtića, a sedamnaestogodišnjaku problem ovisnosti. Iz tog razloga nije dobro djecu isključivati i sakrivati problem od njih, jer oni dobro prate ponašanje roditelja i htjeli mi to ili ne, shvaćaju da je nešto drugačije i da se nešto dešava. Na njima primjeren način može im se objasniti u čemu je stvar i vrlo često se desi da oni ponude svoju pomoć, koju ne treba odbiti.
Jako je važno da obitelj ima stručnu osobu koja će im objasniti što se zapravo dešava, koja bolest ili stanje je u pitanju, koje su karakteristike takvog stanja, što mogu očekivati i kako mogu pomoći. Da bi pojedini član obitelji bio spreman pomoći svome članu koji je u nevolji, važno je da osobno prođe kroz proces žalovanja za životom o kakvom je sanjao. Da bismo mogli krenuti dalje putem kojim nismo ni zamišljali da ćemo morati hodati, smijemo si dopustiti duže ili kraće vrijeme tugovanja.
Najnormalnije je da kada nam npr. liječnik saopći da je naše dijete jako bolesno ne možemo funkcionirati neko vrijeme, jer smo u šoku i nevjerici. Nakon toga normalno je da smo ljuti- na liječnike, na stručnu službu, na pravno uređenje države, na sebe, na partnera...Najčešće nakon ljutnje slijedi faza u kojoj smo jako tužni i čini nam se da se nikada nećemo moći naviknuti na tu promjenu u životu. Istina je da će se ta tuga manje ili više često pojavljivati i nećemo zaboraviti sve što nam se desilo, ali možemo odlučiti živjeti punim plućima, odnosno onako kako je najbolje za sebe i za cijelu obitelj. Naš izbor je da li ćemo provesti život u samosažalijevanju i ljutnji ili ćemo pokušati učiniti sve kako bi svoj život učinili ugodnim i kvalitetnim te održali dobre odnose s drugima. Pritom si naravno smijemo dopustiti tu i tamo poneki trenutak ljutnje ili samosažalijevanja, no ako to postane način života, tada to nije život kakav zaslužujemo i kakav možemo ostvariti.
Svaka obitelj, pa i svaki član ima svoj sustav vrijednosti, vjerovanja i stavova. Taj sustav se može ozbiljno poljuljati kada se obitelj nađe u krizi. Slušajući pojedine obitelji možemo saznati da često u kriznim situacijama shvatimo da su nam ranije nebitne stvari bile važne, a one bitne, kao što je zdravlje, ljubav, razumijevanje, uzimali smo često zdravo za gotovo. Dakle, ponekad se sustav vrijednosti u kriznoj situaciji preokrene tako da ono što je stvarno važno dobije svoje zasluženo mjesto, a članovi obitelji se još više međusobno povežu.
_______________________________
Napisala:
Tamara Jančevski, prof.rehabilitator
stručna radnica-defektologinja
Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije
|
|
| 31. prosinca 2009. |
Otvoreno
447 puta |
|
