Svaka majka puno žrtvuje za svoje dijete i nijednoj to nije teško učiniti. Postoje ipak majke koje za razvoj i dobrobit svoje djece moraju uložiti gotovo sve svoje vrijeme i svu svoju energiju. Mirela Aradi, koja je ponosna majka desetogodišnjeg Luke, kaže da ne zna kako je uspjela izdržati naporan tempo života koji ju prati zadnjih deset godina njenog života.

Mirelina profesija je odigrala veliku ulogu u tome što se mali Luka danas ne razlikuje puno od svojih vršnjaka. Naime, Mirela radi kao medicinska sestra u Općoj bolnici Virovitica te je već u prvim mjesecima Lukinog života shvatila da će morati pomno pratiti Lukin razvoj te surađivati sa stručnjacima. Luka je rođen kao nedonošče s malom porođajnom težinom te je prvih mjesec dana proveo u inkubatoru zbog teškog poroda. Nakon što je došao doma majka je primijetila da nešto nije u redu, jer je često zabacivao glavu unazad i ponekad trzao nogama. Odmah se javila liječniku koji ju je uputio da odvede Luku u Zagreb kako bi se napravio ultrazvuk mozga. Postavljena je sumnja na cerebralnu paralizu i predloženo je da se dijete odmah uključi u program vježbi za razvoj motorike.

Tada je Mirela počela brojati kilometre i njeni dani su postali popunjeni različitim programima vježbi. Svaki mjesec su ona i Luka provodili dva tjedna u Centru za rehabilitaciju „Goljak“, a ubrzo su u rehabilitaciju uključeni i Opća bolnica Virovitica, Poliklinika za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Baturina“ te su odlazili i u Polikliniku „Zlatni cekin“ u Podvinje kraj Slavonskog broda. Mirela je morala upijati sve što su joj stručnjaci pokazivali i kod kuće svakodnevno vježbati s Lukom kako bi napredovao. Cilj svih vježbi je bio da se ublaže posljedice oštećenja, jer je ustanovljeno da ima distoni sindrom, drugi ili treći stupanj krvarenja u mozak i da mu je centar za motoriku oštećen. Kako je u međuvremenu Luka obolio od bakterije Escherichie coli, dobio sepsu i upalu bubrega, majci je preporučeno da se na 4-5 mjeseci preseli s njim u Slavonski brod kako bi nadoknadili propuštene vježbe. Svakodnevno su iz Slavonskog broda putovali u Podvinje na vježbe. Zbog problema sa prijevozom ostajali su i duže nego što je bilo potrebno u poliklinici, što je na kraju jako koristilo Luki.

Luka je sa godinu dana počeo puzati, sa dvije godine je prohodao i njegovi roditelji su bili zadovoljni s napretkom njegove motorike, međutim Mirela je već rano primijetila da Luka ne reagira na zvukove sa strane (npr. kada netko jako zalupi vratima). Sumnje na oštećen sluh su potvrđene u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora „Suvag“ , gdje je utvrđeno da je Luka potpuno gluh. Stručnjaci su preporučili uključenje u tamošnji vrtić, a Mirela je ponovno morala skupiti snage i pripremiti se na novi program vježbi. Dakle, od kada je Luka imao godinu dana, pa do njegove 3.godine „samo“ jednom tjedno su on i njegova mama bili stanovnici Zagreba, a kada je navršio 3. godinu života postali su pravi Zagrepčani. Odlučila je koristiti pravo na dopust do Lukine 7. godine života kako bi Luka bio uključen u svakodnevnu rehabilitaciju od strane cjelokupnog stručnog tima Poliklinike „Suvag“. U Zagrebu su unajmili jedan mali stan, putovali tramvajima, a vikendom vlakom doma. Bili su razdvojeni od supruga Alena i stalno na relaciji Virovitica- Zagreb. To razdoblje je bilo teško za Mirelu i psihički i financijski.

Pošto je Lukino oštećenje sluha 110 decibela na jednom i 120 decibela na drugom uhu slušni aparatići mu nisu puno koristili, a i nije ih volio nositi. Mirela nije ni sanjala da će uskoro dobiti poziv od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i da će Luka biti na 9. mjestu liste osoba koje čekaju ugradnju umjetne pužnice. Zapravo, danas je zahvalna što njezin suprug nije bio toliko skeptičan kao ona i otišao je provjeriti da li stvarno netko želi darovati njegovom sinu pužnicu, koja inače košta 20.000,00 eura. Dana 19.svibnja 2001.godine umjetna pužnica je ugrađena u Kliničkoj bolnici Sestara milosrdnica pod vodstvom prof.dr. Vladislava Pegana. Mjesec dana nakon operacije išli su na prvi „fiting“. Taj izraz označava namještanje, odnosno pojačavanje zvuka na umjetnoj pužnici, a „fiting“ se radi jako postepeno tijekom godina. Kada su izašli iz bolnice prvi zvuk koji je Luka čuo bilo je brujanje jednog kamiona. Taj zvuk je iznenadio Luku, a Mirela nije mogla vjerovati da nakon svega što je bilo da njezino dijete ipak čuje.

Kad je Luka navršio sedam godina trebao je i dalje ostati u Zagrebu, a Mirela se trebala vratiti na svoje radno mjesto u Općoj bolnici Virovitica. Bila je svjesna koliko za Lukin napredak znači što je ona kao roditelj stalno uz njega. Nije bilo mogućnosti da i suprug Alen bude stalno fizički uz njih, jer je privatni poduzetnik, no Mireli je puno značilo što ih je u svemu podržavao. Kako bi Luka pohađao školu u Poliklinici „Suvag“ Mirela je uspjela sa tadašnjom ravnateljicom Opće bolnice Virovitica mr.sc. Ljiljanom Valenčak- Tonković, dr.med. dogovoriti da se zamjeni za radno mjesto sa jednom medicinskom sestrom koja je bila udana u Virovitici i radila je u Zagrebu.

Tako su Mirela i Luka i dalje provodili svoje dane u Zagrebu u učenju i radu. Za njih je svaki izlazak iz stana bio jedan oblik rada, jer je bilo važno da se Luki objasni sve što vidi oko sebe, on je bio pun pitanja. Ujutro je bilo buđenje oko 5, pa zatim radni dan u razredu kod profesorice Marije Stanić- Ivanov uz svakodnevni rad sa fizioterapeutom, trening plivanja koji je bio isto važan za vježbanje motorike, a domaće zadaće su se znale pisati i do ponoći. Luka je dobro napredovao, bio je odličan učenik i na početku njegovog 3. razreda u poliklinici Suvag majka je obaviještena da je Luka spreman da ide u redovnu školu. Cijeli taj 3. razred je bio priprema za odlazak u redovnu školu. Suprug Alen je ostvario dobar kontakt sa ravnateljem Osnovne škole „Ivana Brlić- Mažuranić“ u Virovitici, Josipom Strmečkim, prof. te dogovarao Lukin premještaj. Stručni tim Osnovne škole „Ivana Brlić- Mažuranić“ zajedno sa Lukinom budućom učiteljicom Jasnom Mikolić prošao je potrebnu edukaciju u Poliklinici „Suvag“. Ljeto prije 4. razreda Luka je došao upoznati svoj budući razred koji ga je jako lijepo prihvatio. U tome je veliku ulogu odigrala njegova sadašnja učiteljica Jasna Mikolić koja jako dobro surađuje s roditeljima i puno se trudi da pruži Luki najviše što može. Svaki tjedan drugi učenik sjedi s Lukom u razredu kako bi se što bolje upoznali.

Mirela je bez problema uspjela dobiti radno mjesto ponovno u Općoj bolnici Virovitica i zahvalna je na razumijevanju i podršci sadašnje ravnateljice bolnice Ane Bajer- Feketić, dr.med. Naporno radi kao medicinska sestra, a kao pomoć Luki u domaćim zadaćama sudjeluje opet cijela obitelj- i tata i bake i djedovi. Mirela kaže da je Luka jako emotivno dijete i osjeća njezino rapoloženje te je sretna što je cijela obitelj bila uz nju svo to vrijeme i bila joj velika podrška. I dalje redovito posjećuju Suvag svakih šest mjeseci, Luka pohađa logopedske vježbe u Virovitici, no lakše je sada kada je ponovno cijela obitelj zajedno nakon 8 godina razdvojenosti.

U dugogodišnjoj borbi za Lukin razvoj, koja još traje Mirela je kao majka imala i uspona i padova i lijepih i bolnih trenutaka. Imala je veliku sreću što je uvijek uspjela pronaći dobre ljudi putem koji su joj pomagali. Nada se da će država jednog dana prepoznati teškoće s kojima se susreću majke djece s bilo kakvim teškoćama u razvoju i pružiti više nego što sada pruža, ne samo u financijskom smislu, nego u cjelovitoj podršci takvim obiteljima.